Dnevnik 1973-1983 / otac Aleksandar Šmeman

Product Description

Izdavačka kuća „Vidoslov“ Eparhije Zahumsko- hercegovačke i primorske objavila je knjigu oca Aleksandra Šmemana „Dnevnik 1973-1983″. Otac Šmeman je srpskim čitaocima već dobro poznat, kao veoma prevođen i cenjen liturgičar, autor knjiga „Liturgija i život“, „Za život sveta“ i drugih, i kao jedan od značajnijih profesora na Fakultetu Svetog Vladimira u Njujorku od ranih pedesetih do početka osamdesetih godina 20. veka. Rođen je u porodici koja je pripadala ruskoj emigraciji u Parizu, gde je proveo detinjstvo i mladost i svršio bogoslovski institut Svetog Sergija, i gde se 1943. oženio Julijanom Osorogin. Zajedno sa porodicom je otišao u Ameriku 1951. i pridružio se nastavnom osoblju Fakulteta Svetog Vladimira, čemu je presudno doprinelo postavljanje oca Georgija Florovskog za dekana tog fakulteta.

Dnevnik oca Šmemana je pronađen u njegovom radnom stolu na fakultetu, nakon njegove smrti 1983. godine. Tu su zabilježene njegove misli, duhovne borbe, povremene poteškoće koje su dolazile od mnogih dnevnih obaveza, iz perioda poslednjih deset godina života, potom razmišljanja o civilizaciji u kojoj je živio, kritika različitih vidova pogrešne duhovnosti, institucija, čak samog sebe i svojih kolega. Ali iznad svega tu je žizneradosni odnos prema ljudima i svetu, radost Liturgije, radost porodičnog života, radost prijateljstva, radost stvorenog sveta, jesenjeg dana, radost u veri u Carstvo Božije i ljubav Božiju. Pisao je na ruskom, engleskom i francuskom jeziku, i njegova porodica i prijatelji su odlučili da „Dnevnik“ objave, bez obzira na to što otac Aleksandar nikada nije rekao ni zapisao šta namerava s njim da uradi. Ali celokupan utisak je bio takav da je ipak imao nameru da ga objavi – kao autobiografiju, duhovni dnevnik ili nešto drugo.

Odlomci iz „Dnevnika“

„…Čovjek mora razumjeti…! Čovjek dođe do te tačke kad mu postane jasno da nema šta da se razumije, da su sve komplikacije zapravo izmišljene, i da je sve to neka vrsta magle koju mi izmišljamo da bi prikrili svoje grijehe i izbjegli suočavanje s njima. Problemi savremene svijesti mladih ljudi često su potpuna glupost. Postoje dva izvora grijeha: tijelo i gordost. A ljudi to često pokušavaju prikriti komplikacijama kako bi izgledali lijepo i duboko („On ima velikih problema…“). A čovjeku je uvijek lako naći duhovne vodiče, spremne da rješavaju te probleme i to uglavnom beskrajno raspravljajući o njima. No istina je mnogo jednostavnija: tijelo i gordost. To su ključevi problema i teškoća, to je korijen beskrajnih razgovora, šaputanja tokom dosadnih ispovijesti, svih introspekcija i morbidnog ugađanja sebi. Hrišćanstvo nije „efektivno“, ne zvuči uvijek kako treba. Često je čovjekovo odbijanje da se suoči sa grijehom jednako pogrešno kao i neadekvatna i promašena pastirska savjetovanja i religiozna „terapija“. Istinska vjera se uvijek sastoji u uzrastanju u vrlini jednostavnosti – to je radosno, cjelovito i oslobađajuće. „Problemi“, „poteškoće“, „komplikacije“ su trivijalni izgovori čovjeka koji je usredsređen na samog sebe i zaljubljen u sliku o samom sebi kao komplikovanom i namučenom čovjeku.“

„… Savremena civilizacija govori religioznim jezikom i, istovremeno, mrzi religiju. Potpuno besmislenom svijetu, svijetu bez Boga objavljuje „smisao“. Odakle bi taj smisao mogao doći? Istinski demonska misterija naše civilizacije nije u potrazi za tim smislom, već u razlogu iz kojeg ona tako očajnički traga za smislom bez Boga!?! Zašto je civilizacija tako metafizički glupa? Ime te gluposti je gordost: budimo kao bogovi. Pad Adama i Eve se dešava, nastavlja, stalno ponavlja, i mjesto tog neprekidnog Pada nije apstraktna priroda koju smo naslijedili od Adama; to mjesto je civilizacija – zmija koja iskušava!

Civilizacija otvara ljudima beskrajne mogućnosti i skriva od njih njihova ontološka ograničenja. Govori im: budite kao bogovi. Nevjerovatno je da je svaki istinski „stvaralac“ smiren, a civilizacija koju su stvorili ti stvaraoci je puna gordosti. Mali čovjek, silazeći iz svog turističkog autobusa, pogleda Mikelanđelovu sliku u kaže: Eto to mi možemo da uradimo, to smo stvorili! Ono što je umjetnika učinilo smirenim (i svaki stvaralac stvara samo onoliko koliko je u stanju da se smiri pred darom stvaranja) postaje izvor gordosti za ljudski rod.“