Pravoslavna Dalmacija (knjiga 4) / Nikodim Milaš

Uvod

Valjda nema na svijetu zemlje, u kojoj je intolerancija naspram pravoslavne vjere tako velika, kao u Dalmaciji. Ne smiju davati javnog izraza toj intoleranciji samo s toga, što postoje državni temeljni zakoni, koji jamče slobodu pravoslavne vjere u Dalmaciji, inače bi postupali protivu te vjere, kao što su prije izdanja tih zakona postupali. I tu intoleranciju dotični staraju se sistematski da podržavaju u ovoj zemlji, prikazujući pravoslavnu crkvu, kao neku jeretičku vjersku zadrugu, koja se silom nametnula u Dalmaciji.

Vjerska intolerancija, ma kako je htjeli pravdati latinski bogoslovi, u samoj stvari nije nego mržnja prema inovjercima, i plod je vjerskog fanatizma, koji potiče iz mračnjaštva i neznanja. Pa koliko je to neporjeciva istina za sva mjesta gdje intolerancija gospoduje, toliko se to na osobit način pokazalo, a i pokazuje u Dalmaciji.

Kod nas u Dalmaciji ova je intolerancija počela još od onoga doba, kad je romanizam savladao pravoslavnu crkvu, i kad na spljetskom saboru 1059. godine proglasiše sv. Metodija slovenskog za jeretika. To se tradicionalno pothranjivalo u Dalmaciji sve do XVIII vijeka. Tada je zadarski arcibiskup Zmajević izložio to u formi rimokatoličkog crkvenog učenja za dalmatinske rimokatolike u svom „Ogledalu istine”, koje je učenje od toga doba postalo zbilja ogledalom za sve potonje zapadne pisce, i do danas.

„U Dalmaciji nije bila nikada tolerirana shizmatička grčka vjera. Kad dođoše u XVI vijeku u Dalmaciju grčki stratioti, oni su bili odmah potčinjeni duhovnoj vlasti latinskog biskupa, i dopušteno im je bilo samo da vrše bogosluženje po grčkom obredu, te su tako živjeli u Dalmaciji kao grčko-sjedinjeni sve do pada mletačke republike, kada se opet otrgoše od rimske crkve i pretvoriše u shizmatike. U isto su vrijeme došli u Dalmaciju iz turskih provincija i Srbi. Ovi Srbi, koji su bili ne samo shizmatici, nego i jeretici, nijesu se htjeli dobrovoljno pokoriti vlasti latinskih biskupa, i mletački senat morao ih je silom na to prinuditi i smatrao ih je za grčko-sjedinjene. Odmetnuše se oni od rimske crkve, kad je prestala mletačka vlada u Dalmaciji. Od tog odmetničkog naroda i njegove crkve mora se kloniti svaki pravi sin rimske crkve i izbjegavati svako općenje”.

Ovo je jezgra Zmajevićevog učenja, a i svega onoga što je naštampano u knjigama zapadnih pisaca o prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji.

Da mora ubitačno djelovati na društveni moral ona poruka rimokatolicima, da izbjegavaju općenje sa pravoslavnima, to je jasno svakome. Ali ono učenje je i istorijski neistinito. A to može znati svak, ko ijole poznaje opću istoriju Dalmacije.

Mene je, kao pravoslavnog Dalmatinca, ova stvar odavna zanimala, i, iskreno da kažem, žao mi je bilo i nepravo, što se onako misli i sudi o mojoj crkvi i njenoj prošlosti, i tijem samo još više pothranjuje vjerska nesnošljivost u zemlji ovoj. Pored one Zmajevićeve rabote i drugih još sličnih ružnih rabota, sablaznilo me osobito ono, što sam pročitao o prošlosti pravoslavne dalmatinske crkve u najnovijem izdanju frajburškog rimokatoličkog crkvenog leksikona, te ručne knjige sviju zapadnjaka, koji poznaju njemački jezik, i koja se štampa, kao što na naslsgvnom listu piše, „sudjelovanjem mnogih katoličkih naučnika”. Vidio sam, da se starim zabludama danas već daje i naučni karakter. Ovo i sve drugo što sam gore spomenuo, pobudilo me da sam proučim prošlost naše crkve u ovoj zemlji. Pa pošto sam našao, da u svim knjigama zapadnih pisaca govori se o tome isključivo po Zmajevićevom učenju, i spominju se samo takvi događaji, koji idu u prilog tendencije latinske škole, ja sam se obratio prvoizvorima, da po njima, a nezavisno od svega što je do sada naštampano, sastavim sebi sliku o našoj prošlosti. Bio sam sretan, blagodareći dobroti prijatelja mojih i istorijske istine, naći u raznim arhivama i bibliotekama mnogo pismenih spomenika o ovome predmetu. Našao sam o tome i nekoliko monografija, koje nijesu još štampane, a osobito tri, o kojima ja u tekstu spominjem, i koje su dosta opširne i bogate u istorijski dokazanim podatcima. Proučavanju ovih izvora ja sam posvetio skoro pet godina. Resultatom su toga oni mnogi članci u „Glasniku dalmat. crkve” i ova knjiga.

Kao što će čitalac vidjeti, ovdje se prikazuje stvar sasvijem drukčije od onoga, što o tome govori latinska škola. Tu je pokazano i dokazano, da je pravoslavna vjera bila jedina u Dalmaciji sve do druge polovine IX vijeka. Tada, izazvana, ona stupa u borbu sa romanizmom, koji silom državne vlasti počinje je goniti, i gonije bezdušno sve do vremena sv. Save srpskoga, kad pravoslavni Dalmatinci dobivaju novu duhovnu snagu da se protivnicima odupru i da održe pravoslavlje u Dalmaciji i do današnjega dana.

Knjiga je ova, kao što sam u naslovu kazao, samo istorijski pregled prošlosti pravoslavne crkve u Dalmaciji. Taj pregled ja sam zaključio sa polovinom XIX vijeka, jer je tada počeo sasvijem drugi život u dalmatinskoj crkvi, uslijed proglašenja ravnopravnosti pravoslavne vjere sa ostalim zakonom priznatim vjeroispovjestima u austro-ugarskoj monarhiji.

U Zadru, na Đurđev dan 1901.

PRISTUP

Današnju Dalmaciju, koja se prostire od ostrva Raba pa do Spiča, sastavljaju: srednjevjekovna Dalmacija, Dubrovnik i Boka kotorska, tri zemlje, koje su po istorijskom razvoju svome sasvijem različite među sobom. Klek i Sutorina, hercegovačka zemljišta, prosijecaju današnju Dalmaciju na dva mjesta, te dijele jednu od druge pomenute zemlje: Dalmaciju, koja se prostire od ostrva Raba do Kleka, Dubrovnik sa svojim okružjem, između Kleka i Sutorine, i Boku kotorsku od Sutorine do Spiča. Dubrovačko okružje sastavlja zemljište nekadašnje dubrovačke republike, Boku kotorsku zemljište bivše mletačke Albanije, a Dalmaciju sastavlja zemljište, koje je to ime nosilo kroz srednje vijekove i sve do početka XIX vijeka.

Kao što je razvoj političke istorije u tim zemljama različit bio, tako se i istorija pravoslavne crkve razvijala drukčije u Dalmaciji, a drukčije opet u Boki kotorskoj i u Dubrovniku.

U ovoj se knjizi izlaže pregled crkvenih događaja u Dalmaciji, a, ako Bog da, u zasebnoj će knjizi biti izloženi crkveni događaji u Boki kotorskoj i u Dubrovniku.

Pregled ovih crkvenih događaja u Dalmaciji počinje sa prvim vijekom Hristove crkve i ide do naših dana. Da bi jasniji bio, podijelili smo ga na sedam perioda:

prvi od 55. do 313. godine,
drugi od 313. do 732.,
treći od 723. do 1075.,
četvrti od 1075. do 1420.,
peti od 1420. do 1699.,
šesti od 1699. do 1797. i
sedmi od 1797. do 1849. godine.

Da razjasnimo ovu podjelu:

Početak dalmatinske crkve biva 55. godine, kad je Tit, učenik apostola Pavla, osnovao tu crkvu; a završuje se prvi period istorije njene 313. godine, kad je izdan bio milanski edikt, kojim je proglašena hrišćanska crkva slobodnom u rimskoj državi. Ovo je doba gonjenja, i crkva je mogla samo kroz neprestanu borbu sa svojim goniteljima da sebe održi. I ono što biva za to vrijeme sa hrišćanima u ostalim provincijama prostrane rimske carevine, biva isto i u Dalmaciji.

Poslije milanskog edikta nastupa svugdje, pa i u Dalmaciji, mirno doba za hrišćansku crkvu. Kao dio rimskog patrijarhata, dalmatinska se crkva nalazi pod vrhovnom jurisdikcijom rimskog patrijarha, i ostaje tako do 732. godine, kada prelazi pod jurisdikciju carigradskoga patrijarha. Tom se godinom završuje drugi period. Za ovo se vrijeme utvrđuje u Dalmaciji hrišćanska vjera i uređuje se crkva.

Kad je dalmatinska crkva prešla pod vlast carigradskoga patrijarha, počinje malo vremena poslije žestoka borba između istočne i zapadne crkve, a isto tako borba i u Dalmaciji između pravoslavlja i latinizma, i to traje sve do petog spljetskog sabora 1075. godine, kad latinsko i hrvatsko naseljenje Dalmacije napušta pravoslavnu vjeru i prima rimokatoličku. Ovijem se završuje treći period.

Poslije pomenutog spljetskog sabora ostaju u Dalmaciji samo grčke kolonije u kojima se čuva pravoslavna vjera i koje su vijerne pravoslavnoj crkvi. Bore se te kolonije sa latinizmom radi održanja vjere svoje, najprije same, a poslije zajedno sa dalmatinskim Srbima. Seobe srpskoga naroda iz Bosne i Hercegovine u Dalmaciju oživljavaju sada pravoslavnu crkvu osobito u dalmatinskom kontinentu, a tijem oživljuje ista crkva i u grčkim kolonijama dalmatinskog primorja. Završuje se ovaj period, kad 1420. godine dalmatinsko primorje dolazi pod vlast mletačke republike.

Prelaskom dalmatinskog primorja pod vlast mletačke republike prestaje zajednički crkveni život između pravoslavnog naseljenja u dalmatinskom kontinentu i onoga na dalmatinskom primorju, te se zasebno taj život razvija, a bez stalnog jerarhijskog uređenja, dok crkva u dalmatinskom kontinentu nije bila podređena jurisdikciji dabrobosanskog mitropolita, a crkva na primorju jurisdikciji filadelfijskog arhijepiskopa, koji je katedru svoju imao u Mlecima. Ovako traje do 1699. godine, kad uslijed karlovačkog mira prelazi gotovo sva Dalmacija pod vlast mletačke republike, i tijem se završuje peti period.

Za vrijeme mletačke vlasti nad svom Dalmacijom pravoslavna je dalmatinska crkva pravno se smatrala zavisnom od filadelfijskog mletačkog arhijepiskopa. Teško je, može biti još teže, nego li u trećem periodu, bilo ovo vrijeme za pravoslavnu dalmatinsku crkvu, jer se ona morala neprestano boriti za svoj opstanak i braniti se od najžešćih napadaja od strane inovjeraca. Padom mletačke republike 1797. godine mijenja se i stanje pravoslavne crkve u Dalmaciji, te nastupa novi period u njenoj istoriji.

Ovaj novi, sedmi, period produžava se do 1849. godine, kad je carskim patentom od 4. marta proglašena pravoslavna vjera ravnopravnom svima ostalim u austrijskoj monarhiji zakonom priznatim vjeroispovjestima. Premda u neprestanoj samoobrani od inovjeraca, ipak se pravoslavna crkva u Dalmaciji za ovo vrijeme snaži i utvrđuje.